Nosim hidžab, ali ne mogu reći da se oblačim po propisima nažalost. A htjela bih. Moj muž mi ne dozvoljava da nosim hidžab jer kako on kaže imaću problema sa poslom ako to uradim.

U svakom slučaju radi se o pokrivenoj ženi koja sama za sebe kaže da njen hidžab nije potpuno ispravan. Ja sam lično stava, pogotovo kad su u pitanju mjesta gdje su muslimanima manjina, kad je u pitanju zapad, kada je u pitanju situacija gdje žene rade, da treba pitanje hidžaba što više u granicama islama prilagoditi prostoru gdje živimo. Tako da žena ako radi negdje, ne znam na bilo kojem mjestu gdje je dozvoljeno da žene da rade, ne mora nositi crno, ne mora nositi džilbabe jednodijelne, ali treba da nosi znači široku odjeću, tuniku, treba da nosi suknju, treba da nosi mahramu. To je nešto maksimalno što možemo prilagoditi. Ne mora to biti crno, mogu biti neke druge boje, ali mora biti znači neka duža tunika, mora biti suknja, mora biti svakako mahrama. Ne mora to biti crno, ne mora to biti jednodijelno, bitno je da se postigne svrha pokrivanja ženinog tijela.

Tako da u ovom slučaju žena treba da napravi kompromis sa svojim čovjekom, da kaže dobro u redu, razumijem situaciju, da ne mogu možda da nosim ono što bih nosila možda da ne radim ili da živim u nekom drugom podneblju, ali evo da to prilagodimo. Ne mora to biti crna boja, mogu biti neke druge boje, isto tako ne mora to biti džilbab jednodijelni, nek to bude neka tunika, nek to bude znači suknja, ali to su neki minimalni uvjeti koji trebaju da se ispune da bi hidžab određene osobe bio ispravan.