Mjesec dana je ostalo do polaska u školu, nekada ću biti međusmjena i tako dalje. Jedno duže, duže pitanje jednog našeg srednjoškolca koji već unaprijed se brine i sekira pošto će sada biti u nekoj međusmjeni. Prije kada je išao u prvu smjenu, mogao je kada dođe kući klanjati, znači došao bi kući prije nego što završi podne namaz, pa bi kod kuće klanjao podne, nakon toga ikindiju. E sada već znači mjesec dana ranije se boji kako će klanjati podne namaz u školi. Glavni njegov je problem šta će i kako će reagirati učenici iz njegovog razreda ako saznaju da on klanja, kao oni će njega zbog toga ismijavati.

Prva stvar, čovjek može klanjati a da njegovi školski prijatelji to i ne znaju. Ne mora čovjek znači, jer je tako postavljeno pitanje, ako bi klanjao učenik u razredu, kao njega bi djeca zbog toga ismijavala. Ne mora učenik obavljati namaz u svome razredu. Učenik kada počne nastava treba da ode kod direktora ili kod pedagoga ili kod sekretara i tako dalje, kod osoba koje obnašaju te funkcije, da zatraži mjesto, znači kabinet koji se ne koristi, ili neka ostava, ili znači neko neko mjesto gdje nema biblioteka ili nešto slično tome, gdje nema znači protoka djece i da ode na to mjesto, da se lijepo okrene prema kibli, mjesto znači bez obzira, samo je bitno da tu nema nikakve nečistoće i tu može klanjati. To je prva stvar. Znači ne moramo mi kazivati i pokazivati drugima da klanjamo. To je jedna opcija. A možemo uvijek u većini škola znači kada insan ode na lijep način zamoli i zatraži od direktora ili pedagoga ili nekog od uticajnih osoba u školi da im olakšaju da može obavljati namaz u nekom kabinetu koji se ne koristi ili u nekim drugim prostorima, u većini slučajeva to se pitanje riješi. Ali s druge strane isto tako moramo se malo izdignuti iznad svega toga, ojačati svoj iman, da budemo ponosni time što mi obavljamo namaz u školi. Šta ako nas neko vidi? Pa i treba da nas vidi. Da pokažemo toj drugoj djeci da se može klanjati u školi. Jer dijete koje je punoljetno prema propisima islama, a jedan od propisa islama jeste nakon napunjavanja 15 godina, dijete to je obaveza da klanja. Kako kod kuće, tako na putovanju, tako i u školi. Pa dijete treba da odgaja, njegovi roditelji da ga odgajaju, nakon 15. godine mora redovno klanjati i u školi. Takvo dijete treba da bude ponosno što vjeruje u Allaha, što se boji Allaha, što se boji grijeha da ostavi namaz, pa makar u datom momentu bio i ismijavan od strane svojih prijatelja, iako ako se osoba postavi ozbiljno, ljudi će to prihvatiti, vidi da je on to uradio iz uvjerenja, klanja, boji se Allaha, čak to može biti razlogom da i druge se osobe možda ohrabre i da počnu klanjati. Tako da imamo dvije opcije. Imamo prvu opciju da tražimo drugo mjesto, ne da klanjamo u svome razredu, a i opcija da klanjamo u svome razredu na tim pauzama ili znači odmorima između časova, pa ako nas neko i vidi, šta? Mi smo ponosni muslimani, vjerujemo u Allaha, bojimo se grijeha ostavljanja namaza, treba da nam hatar uzvišenog Allaha bude preči nego šta će ljudi kazati i da li će nas neko možda u šali ismijavati i spomenuti mi klanjali. Da, ponosno klanjam, bojim se Allaha tebareke ve te'ala i ne stidim se toga što sam musliman.