U braku sam već godinu dana, ali me muči jedna stvar. Ja i žena smo se vjenčali općinski. Naravno, prije toga sam pitao njenog oca za ruku njegove kćeri, ali nismo išli kod hodže da bi svoje vjenčanje upotpunili. Da li je to ispravno?

Problem je kada ljudi dođu i pitaju oca za ruku kćeri i on to dozvoli i to smatraju kao vjenčanje. Nije to vjenčanje u islamu. Tako da znači obaveza je da dođe do šerijatskog vjenčanja. Sama činjenica da čovjek kaže: 'Dobro, u redu, ja sam saglasan za brak', to nije dovoljno kao vid vjenčanja. Tako da osobe koje nisu to uradile trebaju da se šerijatski vjenčaju. Trebaju da se šerijatski vjenčaju. Nije dovoljno znači čovjek može danas kazati biti nešto raspoložen i kaže: 'Vidite, dozvoljavam ja brak.' Sutra ode i pita komšiju nešto za tog svog budućeg zeta i kaže jedan, dva, tri, četiri, pet nekih negativnih osobina, sutra dođeš kod njega on kaže: 'Vidi, promijenio sam mišljenje, ne dam ruku svoje kćeri za tebe' i tako dalje. Tako da ta saglasnost jeste pokazatelj nekog zadovoljstva, ali sve dok ne dođe do šerijatskog vjenčanja nije to dovoljno. Treba šerijatsko vjenčanje da znači da dođe do momenta da neko ko vodi šerijatsko vjenčanje, u većini slučajeva su to efendije, znači da pita jasno čovjeka: 'Jesi li ti saglasan da se tvoja kćerka ta i ta uda za tog i tog?' 'Jesam.' Kćerku da pita: 'Ti i ti, gospođo, jesi ti spremna da prihvatiš tog i tog čovjeka za svog muža?' 'Jesam.' Muža da se obrati kaže: 'Jesi li ti prihvataš tu i tu ženu koja je kćerka tog i tog za svoju suprugu?' 'Prihvatam.' To je saglasnost i to je šerijatsko vjenčanje. Ali sama činjenica da čovjek kaže: 'U redu, evo nemam ja ništa sporno da se vi uzmete', to nije dovoljno. To nije dovoljno, nažalost veoma često se zna desiti da ljudi smatraju da je to dovoljno za šerijatsko vjenčanje.