Zašto mi se, iako volim islam i praktikujem vjeru, na momente javljaju svakakve loše misli i sumnje u glavi?

To je jednostavno, možemo kazati, variranje imana. Čovjek nekada dostigne stepen, level, čvrst, siguran, ibadet, voli, želi. A u datom momentu jednostavno faktori, grijesi, nerazumijevanje, potvore, pritisci, dunjaluk, iskušenja, čovjek oslabi. Al to što je oslabio ne znači da u njemu nema hajra ili da ne daj Bože totalno krene gdje ne treba. To su trzavice, to su periodi kada čovjek to osjeti treba što više dove, što više zikra, povratak Allahu, namaz, dova i tako dalje. Tako da skoro u jednu ruku možemo kazati da je to normalna pojava koju čovjek mora kontrolisati. Normalno je da čovjek nekada je jačeg imana, nekada da popusti, ali kada popusti mora paziti da ne daj Bože ne popusti toliko da se ne može više, da se ne može više vratiti.