Imam problem što kada uzmem abdest i krenem da klanjam, neprestano mislim na abdest i imam strah da će mi nešto izaći na jedan od dva prirodna otvora, što me mnogo opterećuje psihički. Šta da radim?

Ovo je jedan da kažemo klasični, standardni primjer vesvesa, šejtanovih došaptavanja ljudima, da insan iako je svjestan da mu ništa ne ističe ili izlazi na jedan od dva prirodna otvora, jednostavno napreže se, psihički se time opterećuje, što je neispravno. Čak u vjerodostojnom hadisu Božiji Poslanik kaže, kada mu je došao čovjek i požalio se da mu crijeva jednostavno grče, da kao sumnja da li je izgubio abdest ili ne, kaže Allahov Poslanik: "La jensarif", ne smije prekinuti namaz. Zabrana. Sve kaže dok ne bude siguran da je izgubio abdest.

Tako da i u ovakvim slučajevima, čovjek uzima abdest, ide u džamiju i ne osvrće se više na abdest dok ne uradi nešto što je sigurno pokvarilo abdest. Da li je mokrio, da li je obavio veliku fiziološku potrebu, malu fiziološku, da li je pustio vjetar, ali nešto što je sigurno. Ali opterećavati se, mi smo kazali na početku emisije da je osnova onog momenta kada čovjek uzme abdest: "Imam abdest i ne razmišljam znači da li sam ga izgubio ili ne, sve dok ne uradim nešto sigurno za što mogu kazati da mi kvari abdest." Znači nema čovjek potrebe da se opterećuje: "Ja sam pod abdestom, da li sam izgubio abdest?" Apsolutno ne. Znam da sam kod kuće uzeo abdest, idem, živim normalno, kada nastupi namaz, jesam li uradio išta što kvari abdest? Nisam. Slobodno klanjamo i to je to.