Znam da se prema roditeljima mora ponašati na najljepši i najbolji mogući način, ali šta ukoliko je otac osoba koja konstantno vrijeđa mene, od kad znam za sebe, i danas kada sam udata isto se nastavlja? Nikad nije uputio lijepu riječ, nego sve što pamtim od njega je vrijeđanje mene, da sam nesposobna, da nisam vrijedna, da me se srami i tako dalje. Došla sam do te tačke da ne osjećam ništa prema njemu i da ne osjećam ni želju ni volju da ga poštujem.

Ovo pitanje smo ciljano odabrali da na njega odgovorimo kako bi ukazali roditeljima na pogrešnu praksu, a to je da vrijeđaju, psuju i ponižavaju svoju djecu. Bez obzira što dijete i ima određenih mahana i propusta, ali opet čovjek treba da bude u svemu tome umjeren i ako kritikuje, da ta kritika ima svoju težinu, ima svoje vrijeme. Ali da ne bude čovjek neko ko ništa u svome djetetu ne vidi lijepo, nikada ga ne pohvali, nikada ne dovi za njega, nikada ga ne ne ne, hajde da kažemo, stimuliše lijepim riječima, dovom, pohvalom i tako dalje. Tako da to je jedna velika greška u našem podneblju da ljudi zapostavljaju svoju djecu podrškom, lijepom riječju, dovom, pohvalom, pa čak i pohvalom i pred drugima i tako dalje.

S druge strane, insan ne može kontrolisati ono što je u njegovom srcu. Svakako da takav odnos i ophođenje roditelja prema djetetu dugim godinama mora polučiti ovo što se desilo kod ove naše sestre, a to je da kaže nemam nikakve više ni osjećaja prema njemu, ni želje da mu činim dobročinstvo. To što su emocije u našem srcu umrle, nikako ne znači da mu ne trebamo činiti dobročinstvo. Ono što on radi je greška. Kako ne bi shvatili pogrešno, to što on radi je greška. Ali isto tako mi nećemo greškom uzvratiti na grešku njegovu. Naše je da činimo dobročinstvo prema njemu u granicama koliko to možemo i koliko to on dopušta. Nas će Uzvišeni Allah pitati na Sudnjem danu kako se ophodio prema svome roditelju. Mi ne možemo svoje srce korigovati i reći 'e voli, nemoj voljeti'. Nije to šalter, nije to struja. Ali i kada nekoga ne osjetim prema njemu ljubav, ja mu mogu činiti dobročinstvo, zato što mi je to Gospodar naredio.

Tako da, bez obzira što se otac ophodi na loš način prema svome djetetu, svakako pogotovo kada je u pitanju udata žena i oženjeno dijete, nema smetnje da se na lijep način kaže svome roditelju 'Allah te nagradio, ti si moj otac, ti si moja majka, ja te volim, ja te poštujem, ali isto tako tvoj način ophođenja prema meni udaljava mene od samoga tebe. Čini da moje srce više ne osjeća prema tebi ljubav' i tako dalje. Nema smetnje da se tim ljudima ukaže na tu grešku. To je greška, neispravno i treba ljudima na lijep način to ukazati.

Znači rezime odgovora je da je greška velikog broja roditelja na našem podneblju da samo kritiziraju svoju djecu. Da ih samo psuju, da ih vrijeđaju, da ih omalovažavaju. Nema tu nikakve pohvale, nema tu nikakvog jačanja samopouzdanja, nema tu priznavanja vrijednosti koje djeca imaju, što je velika da kažemo i česta pojava kod nas. A to kada se desi, neminovno će to uzrokovati zahlađenje ljubavi u srcu djeteta, ali ipak opet u sve to ostaje obaveza dobročinstva, ostaje isto obaveza savjetovanja na lijep i blag, mudar način.