Zaručnik i ja živimo zajedno. Shvatili smo da je to grijeh. Da li je dovoljno da ja prije šerijatskog vjenčanja samo proučim teobu, kao da se pokajem? Da li sestra može da me preda na šerijatsko vjenčanje? Roditelji su mi umrli, imam samo jednog djeda koji nije baš psihički u redu, a amidže su daleko i spriječene su da dođu.

U svakom slučaju, nije validan brak u kojem nema saglasnosti staratelja. To je jedno veliko pravilo. Znači osoba kaže živjeli smo zajedno, činili smo grijehe, u redu. Treba se pokajati prije stupanja u brak. Ali prilikom sklapanja braka ne može sestra niti majka biti staratelj. Svakako da majku treba pitati za ruku kćerke koja nema oca, kao vid poštovanja i respekta, ali ne može ona biti staratelj prilikom sklapanja braka. Ovdje nam kaže ova naša sestra, djed znači psihički nije u redu, imaju amidže, kaže ali su daleko i spriječeni su da dođu. U redu, treba te amidže kontaktirati jer oni mogu biti staratelji, a ako ne mogu doći oni mogu opunomoćiti nekoga. Pa ako imamo amidžu koji je u Americi, mi njega nazovemo: "Es-selamu alejkum amidža, ja sam taj i taj, želim da ženim tu i tu djevojku, vi ste njen staratelj, imate li vi išta protiv toga i tako dalje." Upoznati se sa njim, ako on kaže: "U redu je sve, dobro, ja ne mogu doći iz Amerike", onda on nazove nekoga čovjeka i kaže: "Ne znam, Haso, Huso, Mujo, ti si moj opunomoćenik, otiđi tog i tog dana na vjenčanje, ti mene zastupaš, reci ja sam zastupnik tog i tog čovjeka iz Amerike, on je amidža te i te djevojke, on je rekao da ja ispred njega prenesem njegovu saglasnost za ovaj brak." Tako da brak mora biti sklopljen sa saglasnošću staratelja, onoga koji je prisutan i koji se pita. Ako on ne može doći iz određenih razloga opravdanih, onda može nekoga opunomoćiti ko će njega zastupati na vjenčanju.