Htjela bih pitati za stvari koje iz malena slušamo pa ispada da je sujevjerje. Kako znati da li pratiti takve običaje na kraju ili ne? Poput gdje baciti nokte, ne prati veš utorkom, prvo šišanje djeteta kada napuni godinu dana, te da abdest kvari krv i gnoj.

Jedno lijepo pitanje. Zaista lijepo pitanje. Kako se snaći u vremenu kada imamo nešto prisutno u društvu, pa su nas naši djedovi i roditelji učili da je to nešto pokuđeno, ne treba, sada odjednom neko dolazi i kaže to je sujevjerje. S druge strane imamo određene stvari, evo kao što je primjer abdesta, učili smo nekada u školi da ako poteče krv ili gnoj da to kvari abdest. Sada je došao neko ko nam kaže da to ne kvari. E dobro.

Imamo dvije stvari. Prva stvar je u islamu se svi naši postupci dijele u dvije kategorije. Imamo ibadete, ibadete, stvari koje radimo znači zato što su nam naređene, i imamo običaje. To su svi naši svakodnevni postupci. Idemo, šetamo, hodamo, šišamo se, jedemo i tako dalje. To su običaji. Nešto što nije ibadet. Kada su u pitanju običaji, sve nam je dopušteno, osim onoga što u Kur'anu i sunnetu stoji da je zabranjeno. Pa primjera radi čovjek kaže: "Mogu li posijati krompir?" Može. "Mogu li se ošišati?" Može. "Mogu li obući?" Može. Sve dok ne uradi nešto što je zabranjeno. "A mogu li jesti svinjsko meso?" Ne može, jer je zabranjeno. "Ali mogu li imam 100 vrsta sokova, mogu li piti?" Može. "Imam ovdje samo alkoholnu pivu." Ne može, jer je alkohol zabranjen. Pa znači u našim svakodnevnim postupcima, običajima, možemo sve osim zabrane. Shodno tome, kada nam neko kaže ne valja nešto utorkom, ne valja nešto srijedom, kažemo mu: "Daj dokaz da je to zabranjeno." Pa kaže nema dokaz. Onda je to sujevjerje. Znači kada su u pitanju naši svakodnevni postupci, dobro razumite, ako nam neko kaže ne valja raditi to i to, daj nam dokaz. U protivnom ne prihvatamo.

Za razliku od ibadeta. U ibadetima nam je obrnuto. U ibadetima nam je zabranjeno činiti bilo šta, osim za ono što ima dokaz. Ne možemo mi kazati imamo mi sad neki novi namaz, koji se klanja 16 rekata, 13 ili manje ili više. Ne. Imamo sabah, dokaz. Podne, dokaz. Ikindija, dokaz. Pa se u ibadetima čini ono što ima dokaz. U običajima činimo šta god hoćemo, osim onoga što je zabranjeno, izuzeto. Dolazimo nakon toga, time smo odgovorili na odgovor sujevjerja. Bilo šta da nam neko kaže nemoj se šišati tog dana, nemoj prati veš tog dana, nemoj rezati nokte tog dana, daj nam dokaz. Nema dokaz, mi ćemo to raditi. To je za sujevjerje.

Kada je u pitanju fikh, krv, gnoj, da li to kvari abdest? Da. Znači možda smo mi naučili nešto i to je nešto što ima osnove u našem mezhebu, hanefijskom mezhebu. E sada, vidimo sa društvenim mrežama, pojavom interneta, svijet se je otvorio. Ljudi imaju pristupe i drugim muslimanima i drugim mezhebima, pa su neko otišao studirati na neka područja gdje nije zastupljen samo hanefijski mezheb, pa se ljudi vraćaju u ovu našu Bosnu, pa neko i ne zastupa neki stav iz hanefijskog mezheba. Pa imamo znači velik broj učenjaka koji kaže isticanje krvi kvari abdest. Ali ima učenjaka, priznatih učenjaka mezhepskih, koji kažu isticanje krvi ne kvari abdest. Pa treba tim pitanjima pristupiti samo tolerantno. Nije to novi islam, stari islam. U starim knjigama mezheba, vratimo se koje su pisane prije 1200 godina, nađemo učenjake koji su kazali isticanje krvi ne kvari abdest. Ali na našem podneblju je bilo poznato jedan stav, stav hanefijskog mezheba da to kvari abdest. Tako da tim pitanjima treba samo pristupati tolerantno. Onaj ko smatra da kvari abdest, ima svoj dokaz, neka se drži toga. Ako je neko naučio u nekom drugom mezhebu, u nekoj drugoj knjizi da to ne kvari abdest, ima svoj dokaz, on neka praktikuje tako. Samo se ne smijemo zbog toga svađati, ne smijemo jedni druge mrziti zbog svega toga. Nadam se ako Bog da da smo to razumjeli.