Muku mučim sa početnim tekbirom. Nikako da imam uvjerenje da sam pravilno izgovorio 'Allahu ekber'. Pokušavam tiše, glasnije, brzo, sporo, koncentrisano, iznenadno, ali skoro uvijek imam osjećaj da se potkrade, podvije jezik, zasmeta pljuvačka, skoro uvijek mi nešto promijeni zvučnost tekbira, pa imam uvjerenje da sam ga izgovorio 'ekber, egber, egbar, illa' i tako dalje.

U svakom slučaju jedna klasična standardna šejtanska vesvesa da čovjek sam sebe ubije u pojam da ne zna izgovoriti riječ 'Allahu ekber'. Djeca znači od dvije godine na ulici zaustaviš kažeš reci 'Allahu ekber', on kaže 'Allahu ekber'. I onda čovjek fakultetski obrazovan, 45 godina, rođen u islamu, išao u mekteb, i sam sebe on razuvjeri da li ja znam reći 'Allahu ekber'. Svaki dan slušamo ezane, učimo Kur'an, znači toliko tu riječ čujemo, nemuslimani je izgovaraju većina njih ispravno, i onda čovjek šta je to osim šejtanska vesvesa. Šta je rješenje? Apsolutno ignorisanje. U takvim slučajevima treba dati fetvu tim slučajevima da je haram da ponavlja izgovorenu riječ. 'Allahu ekber'. Nema više ponavljanja. Je li zapelo, nije, izgovorio nisam, završeno. Rekao 'Allahu ekber', idi dalje i ne osvrći se. To je jedino i najbolje rješenje. Da sam čovjek sebi kaže zabranjeno mi je da ponovim, ne smijem ponavljati. I to će trajati tri-četiri dana i šejtan će vidjeti da je poražen. Sve dok čovjek se bude time opterećavao neće imati rješenje. I ovaj čovjek je pisao još duži e-mail koliko ga to psihički umara u toku namaza, poslije namaza i tako dalje, a toliko je jednostavno rješenje. 'Allahu ekber' i idemo dalje. Nema razmišljanja o tome jesam li rekao, jesam, hoću li ponoviti, neću, i idem dalje. I za tri-četiri dana nestaje tog problema kojeg čovjeka umara godinama.