Često čujem za vrijeme hutbe petkom u džamiji kada imam spomene Poslanika, ljudi glasno ili poluglasno donose salavat. Šta je ispravno?

U svakom slučaju, ovo je jedna od situacija gdje imamo s jedne strane naredbu, imamo s jedne strane zabranu. Naredba je da kada čujemo da je neko spomenuo Poslanika, donesemo salavat. A imamo s druge strane zabranu, Božiji poslanik je zabranio u toku hutbe da se bilo šta priča. Imamo s jedne strane zabranu, imamo s jedne strane naredbu. Kako, kako to uklopiti?

U svakom slučaju, ja lično smatram da je prioritetnije ispoštovati zabranu nego naredbu, zato što ova naredba nije na tom levelu, nije na tom nivou da je toliko naređeno da uvijek kada se spomene Poslanik alejhi selatu ve selam da uvijek moramo donijeti salavat. Svakako da je to pohvalno i lijepo, ali nije na tom nivou obaveznosti da bi mi zbog toga prekršili naredbu gdje je Božiji poslanik zabranio da se priča. Iako s druge strane ima dio učenjaka savremenog doba koji su uzeli neki središnji stav, da kada imam na hutbi spomene Poslanika, da to u sebi donesemo salavat. I to inšallah mišljenje ima svoju težinu.

Ili znači čovjek neće nikako donositi salavat, ili će donijeti salavat u sebi. Svakako da ima učenjaka koji su kazali donijet će čovjek naglas salavat zato što je Poslanik alejhi selatu ve selam naredio da se donose salavati, ali ja smatram da je prioritetnije dati prednost zabrani, jer je Božiji poslanik zabranio da se govori u toku hutbe, a naredba salavata, donošenja salavata na Božijeg poslanika nije na tom levelu da mi uvijek moramo donositi salavate do te mjere da bi morali prekršiti zabranu govora u toku hutbe. Ili eventualno čovjek donese to u sebi ili tiho onako kako su spomenuli islamski učenjaci.